Strateška važnost Južnog Kavkaza raste zbog iranske krize

BAKU - Dok rat bjesni u Iranu, Južni Kavkaz postao je jedan od rijetkih stabilnih koridora između Azije i Europe. Nigdje šanse i rizici tog sukoba nisu vidljiviji nego u Azerbajdžanu.

U prvim satima nakon što su SAD i Izrael 28. veljače počeli sa zajedničkim udarima na Iran, zračni promet duž inače prometnih pravaca istok-zapad bio je stiješnjen u uski koridor zračnog prostora iznad Južnog Kavkaza.

Ono što je nova pojava u zraku, na kopnu se već oblikuje neko vrijeme. Posljednjih godina regija je stekla pozornost kao ključna karika Transkaspijske međunarodne prometne rute. Poznata i kao Srednji koridor, ona povezuje Europu i Kinu zaobilazeći Iran i Rusiju preko Srednje Azije i Južnog Kavkaza.

Sada je iranski rat Srednji koridor dodatno gurnuo u prvi plan. Zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, rute kroz koju prolazi otprilike 20 posto svjetskih isporuka nafte i ukapljenog plina, Iran je poremetio globalne energetske tokove.

„Za ovu regiju ovo je prilika unutar krize", kaže Richard Giragosian, direktor Centra za regionalne studije u Erevanu u Armeniji. „Srednji koridor sada je jedina ruta koja ostaje, jedini održivi put u smislu trgovine i prijevoza."

Ključna karika Srednjeg koridora

Uz to je još i važna brodarska arterija kroz Tjesnac Bab el-Mandeb i Crveno more, kojom prolazi 12 posto svjetske trgovine, ugrožena zbog napada hutija, milicije u Jemenu koja podržava šijitski režim u Teheranu. Alternativni put oko rta Dobre nade u Južnoj Africi duži je 10 dana na ruti Azija-Europa.

Srednji koridor – geografski najkraća ruta između Europe i Kine – namijenjen je prijevozu kineske robe zajedno s kritičnim mineralima i energentima iz Srednje Azije u Europu. I EU i Kina već su obećali milijarde za nadogradnju luka, željeznica i cesta duž ove rute.

Količine tereta duž ovog koridora učetverostručile su se od 2022., godine kada je Rusija napala Ukrajinu. Iako se ovuda još uvijek prevozi tek mali dio europsko-azijske trgovine, Svjetska banka procjenjuje da bi ukupni obujam trgovine mogao dosegnuti 11 milijuna tona do 2030.

Regija stječe stratešku vrijednost

Čak i bez trenutnih sukoba, Srednji koridor vjerojatno će dobivati sve više na zamahu u nadolazećim godinama.

„Srednje i dugoročno gledano, Južni Kavkaz i Srednji koridor bit će jedna od glavnih ruta koje povezuju EU i Kinu uz pomorske rute", kaže Korneli Kakačija, profesor politologije u Tbilisiju. Za Gruziju, Azerbajdžan i Armeniju taj bi pomak povećao njihovu ulogu ključnih tranzitnih država.

Za energetski bogat Azerbajdžan iranski rat mogao bi donijeti i dodatne kratkoročne dobitke. Više cijene nafte značile bi izvozni prihod za zemlju koji analitičari procjenjuju da bi mogao dosegnuti i do 500 do 600 milijuna dodatnih dolara mjesečno.

Hikmet Hajiyev, glavni savjetnik za vanjsku politiku azerbajdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva, rekao je za Euronews da Azerbajdžan povećava isporuke prirodnog plina kako bi nadoknadio isporuke iz Zaljeva usred iranskog rata.

Europa trenutačno prima oko četiri posto prirodnog plina iz Azerbajdžana, što odgovara 12,8 milijardi kubičnih metara plina. Predviđeno je da se to poveća na 20 milijardi kubičnih metara do 2027.

Strah od nestabilnosti u regiji

No rat je i štetan za poslovanje.

„Da bi Srednji koridor bio uspješan, potrebna mu je stabilnost od Kine do Europske unije i oko Južnog Kavkaza", kaže Kakačija.

Gruzija, Azerbajdžan i Armenija zauzele su neutralan stav u sukobu. No službeni Teheran odavno kritizira Azerbajdžan zbog njegovih snažnih gospodarskih veza s Izraelom.

Godine 2025. Izrael je 46,4 posto svoje nafte primao iz Azerbajdžana preko naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan (BTC). Zauzvrat, Azerbajdžan prima većinu svog vojnog naoružanja iz Izraela.

„Produbljivanje azerbajdžanskih veza s Izraelom iranska je strana uvijek doživljavala kao prijetnju", kaže Mahamad Mamadov, istraživački suradnik Topčubašev centra u Bakuu. „Ali s druge strane, azerbajdžansko-iranski odnosi produbljivali su se posljednjih godina. Strane su pokušavale diversificirati suradnju."

Suradnja između dvije zemlje primarno se usredotočila na izgradnju trgovinskog koridora između Irana i Rusije.

Ta je ravnoteža bila narušena 5. ožujka, kada su četiri iranska drona udarila na aerodrom u azerbajdžanskoj eksklavi Nachičevanu. Azerbajdžanski predsjednik Alijev napad je nazvao „terorističkim činom", dužnosnici su zaprijetili udarima odmazde i nakratko obustavili teretni promet iz Irana.

Eskalacija je na kraju nakon izravnog razgovora između čelnika Irana i Azerbajdžana izbjegnuta. Ipak, iako su se „odnosi vratili na normalu, incident je stvorio mnogo nesigurnosti", kaže Mammadov.

Azerbajdžanski dužnosnici također su tvrdili da su osujećeni pokušaji sabotaža iranskih Islamskih revolucionarnih čuvara (IRGC). Među navodnim metama bili su naftovod BTC i izraelsko veleposlanstvo u Azerbajdžanu.

Produženi sukob mogao bi ugroziti jedan od istaknutih infrastrukturnih projekata Srednjeg koridora – Trumpovu rutu za međunarodni mir i prosperitet, ili TRIPP.

Dogovorena kao dio mirovnog sporazuma koji je Donald Trump posredovao između Armenije i Azerbajdžana prošlog kolovoza, predviđa koridor ceste i željeznice dug 43 kilometra kroz Armeniju koji bi Azerbajdžan povezao s njegovom eksklavom Nakhičevanom i Turskom.

Ponovnim otvaranjem granice između Armenije i Azerbajdžana – zatvorene desetljećima zbog sukoba dviju zemalja oko Gorskog Karabaha – TRIPP bi stvorio novi logistički koridor uz postojeće rute koje prolaze kroz Azerbajdžan i Gruziju.

Sjedinjene Američke Države, koje TRIPP doživljavaju kao opskrbni lanac za kritične minerale, snažno podupiru taj projekt. Predviđeno je da ga izgradi i njime upravlja konzorcij predvođen SAD-om.

No Iran je bio skeptičan prema Washingtonovu sudjelovanju u projektu koji će prolaziti neposredno uz armensku granicu s Iranom. Prošlog ljeta jedan savjetnik bivšeg vrhovnog vođe Alija Hamneija čak je rekao da će ruta biti „grob Trumpovih plaćenika".

Te brige, međutim, ne treba preuveličavati, kaže Giragosian, ističući da „u vojnom smislu još nema nikakvog cilja". Gradnja TRIPP-a nije predviđena do druge polovice 2026.

Što želi Baku

U konačnici, kaže Kakačija, Južni Kavkaz ima snažan interes za održavanjem mira i sigurnosti u široj regiji.

Među onima koji najvažnijima smatraju stabilnost je Azerbajdžan. Prema Mamadovu, „Azerbajdžan ne želi da Iran propadne – niti da se ovaj rat nastavi dulje – jer to naginje ravnotežu u korist veće nesigurnosti i pogrešnih procjena."

Raspad bi „otvorio Pandorinu kutiju" – pokrenuo gospodarsku nestabilnost i potencijalno navalu izbjeglica iz zemlje u kojoj trenutačno živi više od 20 milijuna etničkih Azerbajdžanaca.

Umjesto toga, tvrdi Mamadov, najpovoljniji scenarij za Baku bio bi oslabljeni Iran koji ipak ostaje pod svojim trenutačnim teokratskim režimom. Sve dok se Teheran doživljava kao međunarodni odmetnik, Azerbajdžan zadržava svoju geopolitičku i gospodarsku vrijednost kao stabilna karika između Istoka i Zapada.